Jahja je bio siroče, ostao je bez oba roditelja u ratu i brigu o njemu je preuzeo dedo Fadil. Iako je duboko zašao u sedmu deceniju života, Fadil je tada desetogodišnjeg Jahju draga srca prihvatio i odgajao do njegovog punoljetstva, kada će ga poslati na
Pred Fadilom je bio težak zadatak, kako malenog Jahju odgojiti budući da je siroče koje je par godina provelo na ulici i već se naučilo raznim nestašlucima, piše Mirza Pecikoza za portal akos.ba
Dedo Fadil je bio saburli insan. Cijeli život je hizmetio džamiju u svom selu, s vremena na vrijeme bio mujezin, a samo kada je morao ulazio je u mihrab.
Dedo Fadil je saburao i govorio:
“Nemoj sine, Ramazan dolazi”!
Jahja je skočio, prepao se, dotrčao dedi i rekao: “Dedo, nadam se da me Ramazan neće ružiti, samo sam šetao sa njima, nisam dedo ništa uradio”. Dedo Fadil se nasmija u sebi i pomisli kako je ovo lijepa prilika da malenog Jahju upozna sa Ramazanom. Sutradan, nakon sabah-namaza Jahja je sjedio i čekao dedu da mu objasni ko je Ramazan i kad će doći. Pričao je dedo o Ramazanu kao o insanu. Nakon što je mali Jahja shvatio da je Ramazan mjesec oprosta, žrtve, ali i nagrade, mjesec najbolji od svih mjeseci u godini, mjesec u kojem je Allah uzvišeni spustio Objavu, počeo se zanimati za islam i rado je slušao dedu kako priča o raznim islamskim temama.
Svega desetak dana prije Ramazana, Jahja je naučio klanjati, naučio je deset sura i počeo je ići u mekteb. Postao je ponos svoje mahale i prvi je momak koji je iz tako skromnog mjesta otišao daleko, čak u Istanbul na studije. Dedo je tiho, kako je i živio preselio na ahiret zadovoljan što je ono siroče uzeo i usmjerio na pravi put. Šetajući ulicama Istanbula i gledajući djecu kako sjede na jednom zidiću i puše cigare, Jahja im priđe i reče:
