Dok su radnici u čitavom svijetu na Prvi maj masovno izašli na ulice, u BiH nije bilo većih radničkih protesta. Stoga bi se moglo zaključiti da je bh. radnicima dobro. Sociolozi tvrde da je realnost potpuno drugačija.
Protesta u BiH uvijek ima, ali masovnijih protest nije bilo od 2014. godine
U svjetskim metropolama 1. maj, Međunarodni praznik rada, obilježen je masovnim protestima radnika i drugih građana koji su tražili poboljšanje socijalnog statusa, poštivanje radničkih prava, veće plate i bolje uslove rada, dok je u centru Sarajeva, na jednoj od najprometnijih ulica glavnog grada BiH, „okrenuto” jagnje na ražnju.
Ovaj nesvakidašnji događaj izazvao je veliku pažnju prolaznika, posebno turista, i različite komentare na društvenim mrežama. Neki su se zgražavali nad ovim činom, a pojedini su primijetili da se slične scene mogu vidjeti i u drugim svjetskim metropolama.
Teško je animirati građane za proteste
Ismet Bajramović
I dok se u medijima i na društvenim mrežama pričalo o ražnju u centru Sarajeva, protest nekoliko radnica „Borca” koje su ispred sjedišta Federalne vlade u glavnom bh. gradu tražile uvezivanje radnog staža kako bi konačno mogle otići u penziju, prošao je gotovo nezapaženo.
Mediji su zabilježili i da je u Sarajevu održana sjednica Glavnog odbora Saveza samostalnih sindikata BiH i da je predsjednik sindikata Ismet Bajramović, odgovarajući na pitanje zašto u glavnom gradu BiH nema radničkih protesta, rekao kako je teško animirati građane i organizirati radnički skup u vrijeme produženog vikenda.
Protestna šetnja u Banjaluci i simbolično okupljanje u Tuzli
No, ono što je bilo teško za jedan sindikat, nije za drugi. Savez sindikata Republike Srpske (RS) uspio je, prema vlastitim navodima, okupiti u Banjaluci oko 1.500 svojih članova. Oni su na protestnoj šetnji od Trga Krajine do parka „Mladen Stojanović” tražili veće plate i poštivanje radničkih prava. Pripremljen je i prvomajski pasulj, a vlasti su pozvane da se „opasulje”.
Tridesetak građana okupilo se u Tuzli. „Iako su radnička prava sve ugroženija, malo je onih koji žele i smiju dići glas kako bi uticali na bolji status radnika i bolje poslovno okruženje”, kazao je dopisnik BH radija 1, izvještavajući o prvomajskoj atmosferi u tuzlanskoj regiji, čije su tvornice nekad bile industrijski giganti, a danas uglavnom „zjape prazne”.
Gdje je nestala radnička klasa?
Spomenut je primjer bivših radnika Tvornice transportnih uređaja (TTU) Tuzla. Suad Džafić je trideset godina radio u ovoj tvornici, a sada je na ulici bez ikakvih primanja. Za njega praznik rada ne postoji. „Postao sam invalid u firmi. Sada živim od pomoći, ako mi neko nešto da. I gladan sam. Da je Tito živ, niko u ovoj zemlji ne bi bio gladan“, kaže Džafić.
Sa Titom je nestala i moć radničke klase na koju su narodi s ovih područja nekada bili veoma ponosni. Izgubljeno u tranziciji, radništvo u BiH danas gotovo da i ne postoji, kaže sociolog Salih Fočo i dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu. „To što u BiH ni 1. maja nema masovnih radničkih protesta, ne znači da su radnici zadovoljni”, kaže Fočo za Deutsche Welle.
Radništvo u BiH „penzionirano”
„Radništva u BiH nema jer nema industrije koja ozbiljnije upošljava radnike. Većinom su to male firme, a radnička klasa je razdrobljena. Srednji sloj stanovništva je potpuno nestao, a oko 25 posto stanovništva je na donjoj granici siromaštva. Radništvo u BiH je penzionirano i to je odgovor na pitanje zašto u BiH nema protesta nezadovoljnih radnika“, kaže profesor Fočo.
BiH je zemlja sa oko 3,5 miliona stanovnika i, prema službenim statistikama, 749.500 zaposlenih, od kojih skoro svaki treći uposlenik radi u javnoj upravi. Od radno sposobnog stanovništva je, prema podacima Agencije za statistiku BiH, nezaposleno oko 511.900 osoba. Prosječna neto plata u ovoj zemlji iznosi nešto više od 400 ev
