Oronuli i zapušteni, urasli u korov i šiblje, obavijenih paučinom, o njima se skoro niko ne brine – čeketala su im podavno utihla u dubok zimski san. Vrijeme je učinilo svoje. Najprije parni, a potom i moderni električni mlinovi, koji dnevno samelju desetine tona pšenice i drugih žitarica, potisnuli su vodenice. Vodenice su imale značajno mjesto i u ulogi u životu i opstanku naših predaka Zahvaljujem se Nurfiku Keranović što je bio snimatelj i Muhamed Macanović bio glumac i autor teksta Hasan Keranović .Hasan je i ujedno najbolji čuvar tradicije u BiH I Cazinske krajine,,,
OVDE POGLEDAJTE DOKUMENTARNI FILM .KOJI JE SNIMLJEN U SELO BEĆIĆI GORNJA KOPRIVNA CAZIN
Zbog svega toga vremenom su i ispredene čudesne priče i legende o vodenicama, njihovim gazdama i posjetiocima.
Priče i legende prenošene su s koljena na koljeno.Vremenom su im pripovjedači uvijek dodavali nešto novo, neko im je opet oduzimao, ali i ovo što je o njima upamćeno, dosta svejedoči o jednom vremenu, ne tako davnom, o ljudima i zbivanjima.
Tako se sanduk u koje se sakuplja brašno koje ispada pri mljevenju zove mučnjak, a kolo koje okreće voda, zove se naprosto, kolo ili vreteno, a ono se oslanja na kobilu, pomoću koje se podešava sitnija ili krupnija meljava brašna.
Žito se sipa u koš, a drvena daščica koja pomaže da ono ravnomjerno ide među kamenje zove čeketalo. Ono stvara, zajedno sa pljuskanjem vode na kolu, najveću buku u vodenici. Najbolje brašno, koje se zaustavlja oko gornjeg kamena (žerevanja), zove se paspalj. Tu su još pojmovi tumbas, brod, varićak, poredovnik, ušur i drugi. Bilo je i nevolja oko vodenica
Najveće su one kada neko upadne u vodu, pa ga uhvati vodenično kolo i povuče sa sobom u krug. U narodu je ostala zbog toga i uzrečica. “Ko prođe kroz vodeničko kolo i preživi, savladao je sve nevolje ovog svijeta”.
Smatralo se, naime, da – ko preživi prolazak kroz vodeničko kolo, više do kraja života neće imati teškoća. Nije upamćeno da je neko preživio tako. U današnjem vaktu, sve se manje čuje zvuk vodenice, gotovo da su se zaboravile, jedino voda društvo im pravi, dok one neumorno čekaju bolje dane da im svanu.
Vodenice su bile jedna mjesta gdje se, zbog buke čeketala i vode, moralo glasno govoriti. Zato je većina vodeničara bila gluha ili se pravila da ne čuje, jer im je to u opasnim situacijama bila osobina koja im spašavala glavu. Vodeničari uglavnom nisu bili vlasnici niti poredovnici vodenica. Mljeli su kao najamnici. Kažu da su to bili najčešće ljudi bez roda i poroda, samotnjaci, kojima vodeničarska sobica, njen tvrdi ležaj (jer mlinar ne smije udobno spavati zbog iznenadnih voda i noćnje meljave), ognjište i malo robe okačene o klinovima na zidu – bilo je sve što su imali.
Autor teksta Hasan Keranović
MACANOVICI.NET
