Opkoljena, utišana i odsječena od svijeta
Istakao je kako su srpski ratni zločinci kontrolirali puteve u selo i okolne planine. Čuvali su novinare i humanitarne radnike sedam dana, parkirane sa strane na putu pored polja kukuruza i tikve. Pustili su jednog popodneva sa UN-ovim mirovnjacima i kamion humanitarne pomoći.
“Vidjeli smo više hrane u tim poljima nego što su Srbi pustili da uđe u enklavu. I tada je bilo jasno da pokušavaju izgladnjeti stanovnike. Ono što mi je ostalo u sjećanju nakon nekoliko sati provedenih u Srebrenici jeste miris. Povezivao je sa zlom. (…) Srebrenica je postala žalosno mjesto: dugački zavičaj tuge koja se spušta na usku hladnu dolinu. Pod opsadom, bila je utišana i odsječena od vanjskog svijet”, piše.
Reporter kaže kako vrijeme nije “zatupilo” njegovo sjećanje kako hoda kroz krcati improvizirani medicinski centar koji je napravljen u biblioteci.
“Panika među stanovnicima je rasla kako je noć padala”, piše.
Haški sud nije spriječio pokolj
Robertson podsjeća kako je ICTY osnovan mjesecima nakon njihove posjete, a cilj je bio okončati rat, provesti pomirenje i dovesti ratne zločince pred lice pravde. Ističe kako ovaj sud nije bio dovoljno snažan da spriječi pokolj i spasi stanovnike Srebrenice.
“Podnijeli su tri hladne zime i dva sparna ljeta bezmilosne opsade i granatiranja prije nego su bosanski srpski vojnici pod vodstvom Mladića u dva dana ubili 7.000 muslimanskih dječaka i muškaraca, među njima mnoge koje smo sreli (tokom posjete, op.a.). Srebrenica je bila najveće mjesto pokolja nevinih u Evropi od Drugog svjetskog rata. Bio je to najkrvaviji vrh ružnog ledenjaka klanja koje je trajalo tri godine”, piše Robertson.
Sporost ICTY-ja
Ističe kako izricanja presude Mladiću signalizira i zatvaranje poglavlja, ali da je sud radio na “aparatima za održavanje života” posljednjih godina produžujući svoje postojane kako bi donijeli posljednjih nekoliko presuda. Podsjetio je da je njegov rad koštao 200 miliona američkih dolara godišnje, a da je u svom 24-godišnjem radu osudio 83 ljudi. Bio je prvi tribunal za ratne zločine koji je podigao optužnicu protiv šefa neke države, u ovom slučaju srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića.
“U većem dijelu postigao je svrhu što je bilo privesti ratne zločince, njihove sljedbenike i sponzore pravdi, ali nije bio brz. Mladićev politički partner u zločinu Radovan Karadžić proglašen je krivim prošle godine za genocid, zločin protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Osuđen je na 40 godina zatvora. Trebalo je osam godina da ga osude, a mnogo više da ga nađu. Poput Mladića, krio se naočigled svih u Srbiji. Uhvaćen je u julu 2008. godine. (…) Mladić se krio i duže u rođakovoj kući u selu blizu Beograda, a uhapšen je u maju 2011. godine. Većina ljudi u selu je znala tačno ko je on. Ostaje pitanje zašto obojica nisu predata ranije”, kaže Robertson.
Dokazana istina o zločincima
Kaže kako su generacije odrasle čekajući da tribunal osudi zločince, te kako Srbi vjeruju da je osnovan sud protiv njih, kao i Hrvati, dok Bosanci smatraju da je od njegovog rada bilo koristi.
“Ipak, uprkos ovim različitim stajalištima, tribunal je proveo provjerljivu i temeljitu istragu rata i utvrdio ko je bio odgovoran. Za generacije koje dolaze, neupitna isitna će biti dostupna svima, bez obzira da li će odlučiti da vjeruju ili ne. Možda i priliči što su muškarca s najviše bosanske krvi na rukama ostavili za posljednjeg. Tribunal nikada nije napravljen na ovaj način, ali njegova ostavština će biti da ratni zločinci na kraju plate za svoje zločine.
Mladić se nikada nije pokajao
“Mladić se nikada nije pokajao za svoje zločine i odbio je da uloži žalbu. Gledao sam kada je ušao u sudnicu. Do tada je nekoliko manjih figura bilo osuđeno, odslužilo je kazne i pušteno. Iza staklenog zida u sudnici zurio je u starije žene svojih žrtava. Oduzeo im je sve: kuće, muževe, sinove, a nekima skoro i razum. Ipak, dok je svijet gledao, pokušao je ugasiti njihovo preostalo dostojanstvo, okrečući se, zagledavajući u njih i zlonamjerno prstima crtao rez preko grla. To je ono što je mislio o njima, o sudu međunarodne pravde i njegovoj zasluženoj kazni. Sudije su ostale bezosjećajne i distancirane od oscilirajućih emocija u javnoj galeriji. Ali težak proces rješavanja međunarodnog prava i slanje poruke da se ratni zločini ne isplate, malo su doprinijeli rezanju nacionalizma u svom korijenu. Širom Evrope, isto podmuklo zlo koje je pokrenulo bosanski genocid je u usponu”, upozorava.
Zastrašujuća realnost Srebrenice se zaboravlja
Smatra kako su osobe na suđenju u Hagu prethodnici nekih od trenutnih nacionalističkih čelnika, baš kao što su oni i sami bili nasljednici ružnih sklonosti svojih djedova.
“Bosna je ponovo ozvučena sirenama zla evropskog nacionalizma. Nakon što su policija i ambulante prekinule borbe, odnijele mrtve i povrijeđene, ICTY je postao vatrogasni kamion koji je zaostao pokušavajući ugasiti plamen. (…) Nova generacija je odrasla kada je ICTY izvučen. Lekcije potrebne za suzbijanje rastućeg populističko-nacionalističkog pripovijedanja ne nastaju dovoljno brzo da se obračunaju s novim ljutnjama i strahovima koji se šire. U idealnom svijetu, bosanski ratni zločinci bi odbacili svoje zle ideologije mnogo brže. Bili bi ozloglašeni, a ne bi se osigurao prostor drugima da uzgajaju svoje nacionalističke slike, stvaraju nove podjele i siju sjeme za nove ratne zločine. Zastrašujuća realnost Srebrenice se zaboravlja”, napisao je CNN-ov reporter u svojoj kolumni.
